Popularizacijom znanosti aktivno se bavim od 2013. godine. Uživam u pisanju, za sada najviše za portal Astroučionica, a to u nekom trenutku namjeravam pretočiti u popularno-znanstvenu knjigu!

Što je uopće popularizacija znanosti?

Samo po sebi postaje jasno što je popularizacija znanosti kad primjerice uzmemo u ruke časopis National Geographicili pogledamo dokumentarni film o svemiru pun fascinantnih specijalnih efekata kojima se dočaravaju ”egzotične“ pojave, poput egzoplaneta koji plutaju svemirom, crnih rupa koje usisavaju sve u svojoj blizini ili eksplozija supernova.

Mnogi od nas vole pogledati filmove o svemiru, poput Kontakta (iz 1997. godine s Jodie Foster, Mathew MacCCC i radiovalnim teleskopom Very Large Arrayu glavnim ulogama) ili novijeg Interstellara(iz 2007. također s Mathewom MacCCC, ali u nešto starijem, i možda zgodnijem, obliku), na snimanju kojeg je znanstveni savjetnik bio Kip Thorne s Caltecha, dobitnik Nobelove nagrade 2017. godine za gravitacijske valove. Neki pak vole poslušati zanimljivo predavanje o znanosti namijenjeno javnosti, ili svoju djecu poslati na neku znanstvenu radionicu ili ljetni kamp. 

Upravo su ovo primjeri popularizacije znanosti – zabavnog, edukativnog materijala (u raznim oblicima) temeljeni na čvrstim znanstvenim otkrićima, namijenjeni širokoj publici, od djece vrtićke dobi do umirovljenika.

Zašto je popularizacija znanosti bitna?

Činjenica da su u srži popularizacije znanosti čvrsta znanstvena otkrića čini je bitnom, pogotovo u današnjem društvu u kojem je razumijevanje znanstvenog pristupa nažalost otišlo korak (ili nekoliko njih) unazad i u kojem vlada svojstvena pobuna protiv jasnih znanstvenih rezultata (primjerice globalnog zagrijavanja i njegovih posljedica), a maha uzimaju vrlo neznanstvena stajališta, poput onog da je Zemlja ravna ploča. 

Kako do čvrstih znanstvenih otkića i kako ih iskomunicirati jednostavnim jezikom?

Čvrsta znanstvena otkrića temelje se na godinama rada mnogih istraživača kojima se neku pretpostavku ili teoriju želi potvrditi ili opovrgnuti. Potvrda dolazi kroz mnogobrojna istraživanja i mnogobrojne testove, te nije nečije (osobno ili sustavno) mišljenje ili vjerovanje, nego je rezultat modernog znanstvenog pristupa koji u svojoj srži nosi predvidljivost, ponovljivost i provjerljivost– tko god ponovio neki znanstveni eksperiment s ciljem testiranja onoga što teorija predviđa, mora doći do istoga rezultata. Ako se rezultati ne poklapaju s predviđanjem teorije, teorija se mijenja ili se traži nova. 

Ovim pristupom dugotrajnog i mukotrpnog provjeravanja i mijenjanja, odnosno traženja teorija dok se one eksperimentalno ne potvrde, znanstvenici dolaze do čvrstihznanstvenih otkrića. U ovom procesu oni pak najviše vremena provode proučavajući raznorazne detalje, koji moraju biti provjereni do najmanjih sitnica. Tako za potvrde neke teorije može proći i sto godina, a znanstveni radovi objavljeni o toj temi širokoj bi javnosti bili nerazumljivi i zasigurno uspavljujući (bacite samo oko na znanstveni sažetak u nastavku). 

Sažeti mnogobrojna istraživanja i komentirati svoj ”mali” rezultat (o nekom detalju) u tom velikom kontekstu, još k svemu za javnost ”nedosadnim” jezikom, nije lako. To zahtijeva puno vremena i truda koji završi u nekad uspješnijim, a nekad neuspješnijim pokušajima da se vrlo složene teme iskomuniciraju svakodnevnim jezikom. U suštini je riječ o posebnom načinu komuniciranja, što i objašnjava zašto se popularizacija znanosti u svijetu posljednjih godina sve više naziva komunikacijom znanosti.  

Moj put ka popularizaciji znanosti

Moram priznati da sam do povratka u Zagreb 2013. godine odbijala baviti se popularizacijom znanosti. Nije me bilo lako dobiti da sudjelujem na otvorenim danima instituta na kojima sam radila, a kamoli da pišem popularno-znanstvene tekstove. Te su mi aktivnosti jednostavno uzimale previše vremena, a nisu smatrane bitnima na natječajima za znanstvene poslove. Za znanstvene pozicije, i one na određeno (tzv. postdoktorske) i one na neodređeno (primjerice profesure), najvažniji su objavljeni znanstveni radovi. A da bi se u svjetskoj konkurenciji došlo do dovoljno opsežnog popisa objavljenih radova, potrebno je i (mnogo, mnogo) više od osam radnih sati dnevno. Za popularizaciju, računala sam tada, jednostavno nije bilo vremena.

Komunikacijom znanosti počela sam se baviti s povratkom u Hrvatsku, velikim dijelom zato što je ona sada bila dio mojih znanstvenih projekata koje je financirala Europska unija. Naime, neizostavan dio takvih projekata komunikacija je rezultata široj javnosti. I tako sam započela s komunikacijom znanosti i shvatila da istinski uživam u tome. 

Počevši s raznim intervjuima i TV nastupima, preko popularno-znanstvenih predavanja u školama ili na ljetnim kampovima za djecu, sve je vrhunac doživjelo portalom Astroučionica koji sam pokrenula. Zbog toga sam čak naučila izrađivati i montirati videosnimke, te na one već dostupne na engleskom jeziku (obično preuzete od NASA-e) stavljati hrvatske titlove. 

Astroučionica

Cilj portala Astroučionica je jednostavnim riječima objasniti svemir, pojave u njemu, ali i što točno znanstvenici i znanstvenice koje se bave svemirom rade i kako dolaze do svojih rezultata. Astroučionica je također glavni hrvatski izvor informacija vezanih uz proslavu IAU100 povodom koje se u 2019. godini u cijelome svijetu pa tako i u Hrvatskoj održava niz proslava vezanih uz svemir. A jedan od mojih sljedećih koraka je npisati popularno-znanstvenu knjigu (naravno, o svemiru). Već se veselim svojoj studijskoj godini (koju uzimam u akademskoj godini 2019./20.) koju ću velikim dijelom tome posvetiti :).